Svjetski samit u Riju – 20 godina kasnije

Kakav je rezultat Svjetskog samita o održivom razvoju najbolje oslikava nezapamćeni toplotni talas koji prži Sjevernu Ameriku i veći dio Evrope. Simbolični naziv samita, Rio +20 trebalo je da potakne nadu da svjetski lideri ovaj put imaju snagu i volju potrebnu da ispune data obećanja, više nego da ukaže na tradiciju koja nije baš vrijedna hvale i proslave. Naime, ovaj samit obilježava 20 godina od održavanja prvog samita na kome je zacrtan program za rješavanje problema koji su se tada ukazali, a danas su još izraženiji. Danas je naša planeta tako efikasno oštećena da je teško povjerovati da smo to uradili sami sebi. Uvjerljivije bi zvučala naučno-fantastična priča prema kojoj su nam to uradili neprijateljski nastrojeni vanzemaljci koristeći 27 smjernica iz Završne deklaracije Rija ’92 da pronađu naša najranjivija mjesta.(1)

Nažalost tradicija se nastavila; rezultat ovog samita je izjava o viziji i planovima sa dosta dobrih namjera koje nikog ne obavezuju – rokovi i konkretne finansijske mjere su izostale. Komentarišući završni dokument samita Rio +20, (20-22. juni 2012) bivša predsjednica UN komiteta koji je prije 25 godina iznjedrio koncept globalnog održivog razvoja, i za čije se ime veže globalna definicija održivosti, Norvežanka Gro Harlem Brundtland, kaže: “Više se ne možemo nadati da naše kolektivno djelovanje neće preći tačku iz koje nema povratka. Ovo je suština koja je prenebregnuta u završnom dokumentu.”(2)

Ocjena iz prethodne rečenice je karakteristična za evoluciju ideje održivosti; samit poput brazilskog je još jedna skupa diverzija koja odvlači pažnju od suštine tj. kampanje za spašavanje planete. Naime, ovakvi samiti su se pretvorili u spektakl sa uobičajenim folklorom. Dio tog folklora su i demonstracije aktivista čije parole u jednoj rečenici izražavaju suštinu – ‘Tražimo od svjetskih lidera da ukinu subvencije industriji fosilnih goriva i reinvestiraju ih u zelenu energiju.’ U ovoj poruci se kristalno jasno odražava suština održivosti.

Zato se nameću pitanja: Zašto nam onda njeno ostvarenje uporno izmiče? Zašto je potraga za održivosti tako neefikasna, i pored upozorenja naučnika da se ubrzano približavamo tački iz koje nema povratka tj.tački (engl. tipping point) u kojoj zagađenje dostiže takve razmjere da može da ugrozi ili potpuno uništi sposobonost planete da se obnavlja tako da klimatske promjene i globalno zagrijavanje postaju neizbježni, a šteta po ekosisteme i ljudske zajednice nepopravljiva.

Demistifikacija održivosti – ili održivost vs. nafta

Globalno zagrijavanje je samo jedan od globalnih problema i zato se nameće potreba za globalnim rješenjima. Međutim, potraga za univerzalnim rješenjima je razuman i kooperativan, ali isto tako i konformisitčki pristup, a može biti i puka iluzija. Nametnuta nam je lažna dilema: ekonomija ili ekologija, nametnuta nam je predstava o održivosti kao velikom, kompleksnom i neuhvatljivom cilju; i u skladu s time uvjerenje da veliki, moćni i razvijeni imaju bolje šanse da pokrenu proces koji će svijet dovesti do tog cilja. U ovom konkretnom slučaju proces prelaska sa fosilnih goriva na korištenje obnovljivih izvora energije kao što su sunce, vjetar i morske struje. Međutim, veliki, bogati i moćni su to postali upravo zahvaljujući fosilnim gorivima. U tom procesu oni su postali taoci svoje veličine i bogatstva, a ponajviše taoci nafte. Zato nisu dovoljno ‘moćni’ da pokrenu proces koji će svijet povesti putem održivosti, ali su još uvijek dovoljno moćni da nas sve povuku u provaliju. Strahovanja od takvog raspleta su sasvim opravdana, i zato mali i nerazvijeni moraju tražiti mala, lokalna rješenja, i prepustiti bogate njihovoj sudbini. Možda vam ovo zvuči kao da mi je vrućina udarila u glavu?

Da nije tako uvjerićete se ako guglirate ‘Tar sands Alberta,’ (Kanada), Operacija eksploatacije katranskog pjeska u Alberti je proglašena za ‘najdestruktivniji projekat na planeti’ (3) A da kanadska vlada neće odustati od eksploatacije do poslednje kapi nafte, govori činjenica da je upravo uoči samita u Riju usvojila Nacrt budžeta u kojem je brutalno demontiran Zakon o zaštiti prirodnog okruženja i naftnim kompanijama je omogućena nekontrolisana eksploatacija tj. uništavanje prirodnog okruženja.

Do poslednje kapi nafte – ili kako je Kanada postala talac katranskog pjeska?

I pored alarmiranja javnosti i protesta, malo Kanađana zna da je u Kanadi sagrađena najveća svjetska brana – kompleks nasipa koji formiraju bazene sa otrovnim otpadom koji se prostire na 686 km2 i vidljiv je iz svemira! A to je samo jedan pogon, i ukoliko dođe do ugovora sa US za izgradnju naftovoda, ova površina će se udvostručiti!

Kanadska aktivistkinja Maude Barlow je poslije posjete toj oblasti upotrijebila mnogo jezgrovitije i slikovitije poređenje: Mordor – Tolkienova izmišljena(?), spaljena i opustošena zemlja. “Ono što smo vidjeli, omirisali i iskusili dovelo nas je do očajanja. Vazduh smrdi, voda se ispumapava i truje, a bazeni jalovine su tik uz Athabasca rijeku. Zaprepašćuje i sama pomisao na mogućnost da ‘otrovna supa’ procuri ili se prelije preko brana,” kaže Barlow koja predsjedava Savjetom Kanađana (Council of Canadians) koji zahtijeva moratorijum na nastavak eksploatacije dok se ne procijene štete po prirodno okruženje.(4).

Zemljotres ili vremenske nepogode bi bile fatalne za okruženje nizvodno. Nažalost, udes bi samo ubrzao katastrofu koja se već dešava jer je sasvim jasno da se radi o ‘izlivu’ koji se odvija usporeno ali neprestano i nezaustavljivo, putem sistema podzemnih voda, direktno u riječni sistem regiona. Athabasca Rijeka nosi zagađenje nizvodno do istoimenog jezera, i dalje u najdužu kanadsku rijeku MacKenzie koja se ulijeva u Arktik. Nivo kancerogena se stalno povećava – dokaz su deformisane ribe s tumorima. Već godinama gradić Fort Chipewyan pokušava da natjera Vladu da preduzme nešto u pogledu čudnih bolesti koje napadaju lokalno stanovništvo koje uglavnom čine pripadnici Prvih Naroda, ali Vlada zataškava situaciju.

Svjetski eksperti se slažu da je cijena proizvodnje nafte iz katranskog pjeska tolika da ne opravdava eksploataciju, ali izgleda da trik eksternalizacija troškova i ovdje pali tako da kompanije na čelu sa ‘Syncrude’ ne odustaju od prilike da profitiraju; narod ne može da ih zaustavi, a Vlada neće. Proizvodni proces je višestepen i energetski intenzivan tako da proizvodnja 1 barela nafte iz katranskog pjeska oslobađa tri puta više stakleničkih gasova od konvencionalne. Zato eksploatacija katranskog pjesaka u Alberti ugrožava cijelu Kanadu pa i planetu; to je izvor globalnog zagrijavanja koji se najbrže povećava i zato je Kanada opozvala svoje učešće u Kyoto protokolu. Kyoto protokol se inače navodi kao jedno od postignuća prvog samita u Riju.(!?) S pravom je ovaj proizvodni proces među ekspertima prozvan ‘obrnuta alhemija’ – jer koristi ogromne količine prirodnog gasa čije sagorjevanje ne zagađuje. Predviđa se da će 2012. količina gasa potrebna za operacije eksploatacije katranskog pjesaka biti jednaka onoj koja je potrebna za sva domaćinstva u Kanadi.

nastaviće se…

Autor: Jasminka Demin