Svetski finansijski moćnici devedesetih godina prošlog veka nisu dozvolili da se krene sa masovnom proizvodnjom električnih automobila, ali početkom XXI veka nisu mogli da spreče popularizaciju. Još uvek to nije na odgovarajućem nivou, ali bar postoji poneko ekološkog vozila kod skoro svakog ozbiljnog proizvođača automobila. Neki rade na hibridnim automobilima, drugi na električnim, treći na automobilima koje pokreće vodonik, biodizel je sve više u upotrebi: sve u svemu, stvari se pokreću. Sporo, ali da – ide na bolje.

Ovde ćemo uporediti dva automobila čije poređenje ne spada u fer borbu. Na jednom je radio čitav tim inženjera već 40 godina, dok je drugi dizajnirao jedan čovek početkom devedesetih. Prvi iza sebe ima podršku države, a drugi nikakvu. Radi se o Mitsubishiju „i-MiEV“ i mikrovozilu Đorđa Mojića i njegovog preduzeća Epicentar. i-MiEV je kompaktni mali automobil sa 4 sedišta na prostoru od 3,475m, težinom od 1100 kg,  sa dodatnim bonusom od četvoro velikih vrata i pravim prtljažnikom od 227l prtljažnog prostora.  U prilog tome, Mitsubishijev i-MiEV ima opseg kretanja od 150 km, maksimalnu brzinu od 130 km/h, ultra-nisko izbacivanje izduvnih gasova, neverovatnu tišinu kretanja i nizak nivo vibracija.

Suština ideje Epicentra je malo, lako i vrlo jednostavno vozilo koje bi u početku bilo dopunski automobil u porodici, a kasnije – životni stav. Ono je teško 120kg plus 3 olovna akumulatora od po 20kg, ide brzinom od 40km/h i ima domet od 50km. Tekstovi koji opisuju budućnost govore da će čovek moći da se vozi  sa 2 centa po kilometru, a Srbija je 1992.godine imala vozilo koje je trošilo 1 cent/km.

Potrošnja im je otprilike ista, možda malo na strani srpskog mikrovozila (što je i razumljivo zbog težine i snage), oko 13 kW/h na 10 kilometara. Vreme punjenja na kućnoj utičnici je isto: 6 sati, međutim, kada      se stvore mogućnosti za ugradnju brzih punjača, i-MiEV će moći da se napuni za 30 minuta. Novosadski inženjer nudi jednostavno tehničko rešenje izuzetne sigurnosti, dok Mitsubishi nudi savršenstvo četrdesetogodišnjeg istraživanja u oblasti električnih vozila. Cena Mitsubishija, sa svim mogućim subvencijama, za evropsko tržište bi bila oko 30.000€, a srpskog mikrovozila oko 3.880€ plus akumulatori.

Dakle, kao što rekoh na početku ovo i ne bi trebalo da bude poređenje, već analiza gde su stigle kompanije koje su imale podršku države i gde smo mogli mi da je postojala vizija kod državnika. U jednom je Đorđe Mojić postigao saglasnost sa Japancima: Trebalo bi poći u suprotnom smeru od velikih automobila i krenuti ka malim, jeftinim i ekološkim vozilima. U tom smeru je budućnost.

Edit: Za nepoverljive: automobil postoji. Moja greška je što nisam postavio prave fotografije već kompjuterski obrađenu sliku. Stvar i jeste u tome što se nije našao niko ozbiljan da investira.

Možda bi vam bilo interesantno i:

  1. Bežično punjenje električnih automobila
  2. Punjenje električnog automobila za 10 minuta
  3. Sajam u Frankfurtu u znaku automobila na struju
  4. Dan bez automobila u Požarevcu
  5. ELEKTRIČNI AUTOMOBIL „NISAN LIF“ NAJBOLJI U EVROPI ZA 2011. GODINU