Plastično smeće putuje

Nije važno gdje živimo – okean je sistem koji podržava život jer nam svakodnevno obezbjeđuje sve sto je neophodno za život. Mi sa prostora ex-Yu smo veliki ljubitelji vode i mora, počev od našeg divnog, plavog Jadrana do okeana koje nam je približio Jacques Cousteau svojim nezaboravnim TV serijalom o okeanima kao svjetskoj riznici. Njegov praunuk, Philippe Cousteau je član Upravnog odbora non-profit organizacije za Očuvanje Okeana u čijem izvještaju iz 2010 pod naslovom “Smeće putuje,” stoji da 80% morskog smeća dolazi sa kopna – preko kišne kanalizacije stiže u rijeke i dalje u mora i okeane, od legalnog i ilegalnog bacanja smeća, aparata za domaćinstvo i plastičnih granula koje se rasipaju svuda na putu od postrojenja za reciklažu do postrojenja za proizvodnju plastike.  60% morskog smeća čine predmeti za jednokratnu upotrebu i plastični predmeti kao što su kese, kontejneri za hranu, četkice za zube, čepovi za flaše i plastične flaše, su najbrojniji poslije filtera od cigareta. Kad stigne do okeana, nošeno strujama smeće postaje globalni problem bez obzira na to odakle dolazi. Preostalih 20 % dolazi sa brodova, a tipični kruz brod kapaciteta 3000 putnika proizvede 8t čvrstog otpada sedmično. (1)

Otpad uhvaćen u vir u kome se sudaraju morske struje formira smetljišne mase koji su otkrivene u svih pet velikih virova i na površini svih okeana. Najveći među njima je Sjevernopacifički smetljišni pojas koji se proteže od Havaja do Kalifornije ali je njegovu veličinu teško odrediti jer je u stalnom pokretu, i procjene se kreću od površine veličine Teksasa pa do površine US.

Plastično smeće je neuništivo

Glavna karakteristike plastike, lakoća i trajnost, čine je materijalom br. 1 za robu široke potrošnje, omiljenim među proizvođačima i potrošačima podjednako, ali pogubnim za prirodnu okolinu.  Prema gore pomenutom Izvještaju, plastična kesa se raspadne za 20 godina, plastična boca za 450  a ribarski silk i mreže za 600 godina, ali niko ne zna zasigurno koliko će dugo plastika ostati u okeanu. Pod uticajem UV zraka plastika se raspada na sve manje i manje komadiće i većina plastike u okeanima su čestice manje od 5mm u promjeru i teške manje od 1 grama. Teža plastika kao sto je PET, PVC i PS (polietilen teraftalat, polivinil hlorid, i polistiren solid) tone na dno. 70% plastike tone na dno i niko ne zna sta tamo leži. Preostalih 30%  čini –‘plastičnu supu’ koja pluta na dubini do 100m. (2)

Plastično smeće je otrovno

No to je samo početak i krajnji rezultat pogubnog djelovanja plastike na živi svijet još uvijek nije izvjestan jer su istraživanja još uvijek u povoju.  Naime, plastične čestice same po sebi nisu toksične ali imaju osobinu da privlače i akumuliraju otrove koji su već u vodi. Plastika je ponađena u zooplanktonu i školjkama i može se pretpostaviti da putuje kroz lanac sve do ribe na našem tanjiru.

Žurnal za posmatranje okruženja (Journal of Environmental Monitoring) u svom izdanju od Decembra 2010. donosi izvještaj istraživanja: Mjerenje POP adsorbiranih na plastičnom smeću iz Sjevernopacifičkog Vira. Ovo istraživanje dokazuje da plutajuće plastične čestice privlače i akumuliraju perizistentne organske poultante (POP) iz okolne vode, koje ne tonu nego ostaju blizu površine gdje ih morske životinje mogu progutati.(3)

Recikliranje

Od nekoliko stotina vrsta plastike, samo nekoliko njih se da reciklirati tako što se jednostavno pretopiti u nešto drugo, sve ostalo je zagađeno drugim supstancama i drugom vrstom plastike. Postoje podaci iz različitih izvora, a opšti konsenzus je da se danas reciklira samo oko 20% plastike.

A sljedeći navod reciklrianje svrstava u grupu kontraproduktivnih aktivnosti kad je u pitanju zaštita životne okoline. “Iako vjerujemo da je važno izdvojiti iz otpada i iskoristiti sve upotrebljive materijale, recikliranje nije krajnje rješenje”, kaze Stiv Wilson, novinar i aktivista za očuvanje okeana koji radi sa Surfrider Fondacijom na sprovođenju zabrane plastične kese u oblasti Sjeverozapadnog Pacifika.  “Prema vlastitom priznaju, industrija ne može napraviti kesu od postojeće kese; potrebno je 70% nove plastike da se napravi nova kesa, što znači da je rezultat recikliranja plastike stvaranje više, a ne manje plastike u svijetu, a pri tom se kod prosječnog i dobronamjernog građanina stvara iluzija progresa. I to je najvažniji razlog zbog kojeg industrija forsira recikliranje – jer garantuje povećanu potrošnju, ali definitivno ne čini nista da smanji količinu plastičnog smeća koji stiže u okeane.” (4)

Recikliranje je najmanje profitabilan segment u industriji plastike i kao takav nije interesantan investitorima, a ni industrijskim dizajnerima i marketarima jer se reciklirana plastika ne može obojiti u jarke boje koje privlače pažnju i osvajaju kupce.

Osim toga, recikliranje nije besplatno, i za njega je potrebna energija i mnogi kritičari ga vide samo kao alternativu otpadu jer ponestaje prostora za zemljane deponije.  Generalno ekonomska i ekološka opravdanost recikliranja su predmet rasprava i mišljenja o tome kolika je stvarna korist od recikliranja su podijeljena i možda je najpošteniju procjenu dao novinar John Tierney, još daleke 1996, u članku objavljenom u The New York Times, pod naslovom ‘Recikliranje je smeće’: “Programi za obavezno recikliranje nisu dobri za potomstvo. Oni pružaju uglavnom kratkoročne benefite grupama kao sto su političari, agencije za odnose sa javnošću, konsultanti, organizacije za zaštitu životne okoline, korporacijama koje upravljaju otpadom – a ustvari odvraćaju novac od suštinskih društvenih i ekoloških problema. Recikliranje je aktivnost sa potencijalno  najvećom nepotrebnom potrošnjom, novca i vremena i krajnji rezultat je nepotrebna potrošnja ljudskih i prirodnih resursa.”(5)

Zaključak – da bismo riješili problem smeća moramo prestati da ga proizvodimo.

Prednosti plastike su neporecive: donosi ogromne profite proizvođačima a niska cijena i praktičnost u upotrebi su učinili da bude opšte prihvaćena od potrošača. Paradoksalno i ironično da predmeti koji imaju najkraći upotrebni vijek budu napravljeni od materijala koji ima neograničen životni vijek tj. koji je neuništiv.

Svaki molekul plastike, ikad proizveden, sem malog procenta koji se sagori u insineratorima, što isto nije rješenje problema, još uvijek je negdje u prirodi, a od toga nekih 100  miliona tona je pretvorilo naše okeane u plastičnu supu.  Čak i kad bi kompletna proizvodnja stala ovog trena, što je malo vjerovatno s obzirom da je to industrija vrijedna 375 billion dolara samo u US – posledice po životnu sredinu će se manifestovati hiljadama godina. Plastika je u svom najmasovnijem vidu kese i flaše, uprkos svojoj kratkoj istoriji od 50-ak godina, ostavila neizbrisiv trag na našoj planeti – dokaz ljudske ludosti.

Plastika svojim finišem, bojom i teksturom može da oponaša sve prirodne materijale i u osnovi je svih novih materijala. Zahvaljujući ovim osobinama plastika se proširila u sve oblasti života, nalazi se u našoj odjeći, obući, elektronskim uređajima i aparatima, namjesštaju, automobilima i građevinama.

Zbog ovih osobina, plastika moze biti moćan saveznik, ali i smrtni neprijatelj svekolikom životu na planeti. Na nama je da odaberemo. Zato je neophodna regulacija industrije prema kojoj bi bila zabranjena upotreba plastike u izradi predmeta za jednokratnu upotrebu.

Epilog – Kako je kesa podigla buru u Torontu

Nakon tri decenije mirne plovidbe našim rijekama, morima i okeanima, plastična kesa se iznenada našla u sred bure u Torontu. Uvođenje obavezne naplate plastičnih kesa je prošlo bez pretjeranog protivljenja i Trgovinski savjet Kanade potvrđuje da potrošači podržavaju mjeru i da trgovine nisu primile zahtjev za bilo kakve promjene. Za tri godine otkako je program na snazi godišnja upotreba kesa je opala sa 457 miliona na 215, a godišnji prihod od prodaje kesa (5c po komadu) iznosio je 5.4 miliona dolara. A onda je osvanula izjava gradonačelinka Roba Forda: ‘Program naplate kesa je bio toliko efikasan da može da se ukine.’(!?) Obrazloženje: žalba koju je uložila Koalicija poreskih obaveznika Toronta tražeći da naplata bude ukinuta i trgovcima vraćeno pravo da odluče hoće li naplaćivati kese ili ne.

Odbornici opštine Toronto, i ne samo oni, se pitaju zašto ukidati nešto što funkcioniše? Ovo je bio jednostavan a efikasan program za zaštitu okruženja i redukciju smeća. A potpuni smisao bi dobio usmjeravanjem prihoda od kesa, koji su do sad trgovci zadržavali za sebe, u programe za zaštitu i očuvanje prirodne okoline kao što se to radi drugdje u svijetu. Konkretno, Torontu su hitno potrebana sredstva za obnavljanje fonda drveća koji je ugrožen usljed navale insekata, tako da je sada samo 19% gradskog zemljišta pokriveno drvećem, a 35% se smatra zdravstvenim minimom.

Naravno, kao i uvijek kad ne postoji odlučna volja lako se nađe izgovor, u ovom slučaju je to tvrdnja da bi troškovi odvojenog knjiženja premašili prihod od prodaje kesa.(?) U svakom slučaju, preostalo je da se sačeka glasanje i vidi da li će 1% prevagnuti, s obzirom da je gradonačelnik imao 51% podrške. (102a) A onda je nastupila bura, neočekivano je pao prijedlog i odbornici su ga usvojili: zabrana upotrebe kesa u Torontu počev od 1. Januara 2013! Gradonačelnik je šokiran iznenadnim obratom; namjeravao je da dokrajči porez na kesu, a umjesto toga dokrajčio je kesu.

Preostaje mu da se nada da će neka od zainteresovanih strana pogođenih ovom zabranom podnijeti tužbu protiv grada.  Međutim, predstavnik Trgovinskog savjeta Kanade kaže da Savjet pretpostavlja da skupština grada ne bi izglasala ovakvu odluku da to nije u njenoj nadležnosti, i da zato ne namjerava da tuži grad. Udruženje kanadske plastične industrije još nije donijelo odluku da li će podnijeti tužbu.

Gradski pravnici kažu da ako dođe do suda, sud će podržati zabranu, jer provincijsko zakonodavstvo ostavlja dosta prostora gradovima da odluče sta je u njihovom lokalnom interesu i da djeluju u tom pravcu. Jer prema Zakonskom aktu grada Toronta (The City of Toronto Act) u nadležnosti grada je da donosi lokalne zakone u interesu grada i za to mu nije potrebno odobrenje provincijskih vlasti. (Ontario provice)

Odluka Toronta iako ishitrena nije bez presedana i u skladu je sa trendovima u svijetu gdje sve više gradova i vlada donosi takve i slične odluke. Los Angeles je odobrio zabranu u maju ove godine – 8 godina nako što je grad odredio komisiju da ispita utičaj plastične kese na vodene tokove i 4 godine nakon što je skupština postavila sebi za cilj da zabranu sprovede. Potencijana cijena zabrane je bila predmet obimne studije komisije sastavljene od gradskih zvaničnika i predstavnika odsjeka za zaštitu okruženja. Isto tako grad je razvio strategiju komunikacije sa predstavnicima biznisa, industrije i građana i omogućio im da skupštini obrazlože svoje pozicije po tom pitanju.

Ekolaboracija

Zaštita i očuvanje prirodnog okruženja je jedini način za održanje života i ostvarenja mogućnosti da se čovječanstvo razvija, cvjeta i dostigne puni potencijal.  Zato je razvijanje svijesti o razmjerama problema okruženja kritična karika u ostvarenju šire kolaboracije u promovisanju i ostvarenju održivosti.  Sljedeći stepen je Ekolaboracija kao koordinisano djelovanje zakonodavaca i pojedinaca; vlada, institucija i naroda. Stvarne promjene nastaju kao posledica našeg djelovanja kao građana a ne kao potrošača i zato moramo zahtijevati usvajanje i sprovođenje odgovarajućih zakona.

Autor: Jasminka Demin

(1)   Trash Travels, Ocean Conservancy 2010 Report http://www.oceanconservancy.org/news-room/collateral/2010_icc_report.pdf

(2)   Ibid

(3)     Journal of Environmental Monitoring, Volume 12, Number 12, December 2010, Pages 2189-2312; http://www.algalita.org/uploads/Riosetal2010.pdf

(4)   Plastic Fantastic Love, by Stuart Coleman, Aug 24, 2011

http://honoluluweekly.com/cover/2011/08/plastic-fantastic-love/

(5)   Recycling is Garbage, The New York Times, John Terney, June 30, 1996 http://www.nytimes.com/1996/06/30/magazine/recycling-is-garbage.html?pagewanted=all&src=pm