Podzemni život sa sobom nosi i mnoge probleme: nedostatak prirodnog svetla, ventilacije, hrane i vode. Posle nesreće sa zarobljenim rudarima u Čileu, pokazalo se da je život ispod zemlje i psihološki vrlo naporan i da se o tome mora podjednako ozbiljno razmišljati.
Ipak, ima i pozitivnih primera. Najpoznatija je oblast Kapadokija u Turskoj u kojoj je u vreme Vizantije postojalo mnoštvo podzemnih gradova. Smatra se da je u njima živelo oko 22.000 ljudi. To su bili dobro dizajnirani i organizovani gradovi, sa vodom, kanalizacijom, ventilacijom i sa dobrim odbrambenim kapacitetom. Sve nadzemne kuće su imale iskopane rupe za prolaz u podzemno naselje u slučaju napada osvajača.
Turci su nekad sa sobom vodili stoku u podzemlje, a poljoprivreda bi danas bila moguća uz pomoć svetlarnika, dakle nekako bismo se hranili. Međutim, efikasno korišćenje energije i reciklaža bi bili najveći problem. Život ispod zemlje bi verovatno bio moguć, ali bi bio i veoma težak, iscrpljujući. Upravo poput prvih ljudi koji su u pećinama našli zaštitu od spoljnih opasnosti sve dok nisu naučili da sagrade prve domove i čovek neke loše budućnosti bi mogao da potraži spas u zemljoderima i podzemnim gradovima – ali samo do prve prilike da se vrati na sunčevu svetlost i toplotu.
Možda bi vam bilo interesantno i:






May 21st, 2012
1 komentar na "Kako izbeći izumiranje čoveka – deo treći"
[...] од потенцијалних нових катастрофалних земљотреса. Екологија магазин Share tweetmeme_source = 'zelenisrbije'; Додајте ваш коментар [...]
Dajte komentar!