„Sukob između Istoka i Zapada bio je iza nas, države su se probudile i uvidele koliko je hitno rešavanje ekoloških problema. Izgledalo je da je moguće rešiti probleme u vezi sa zaštitom klime, održanjem ozonskog omotača, samo ako za to postoji politička volja“.
Tako je to bilo u ono vreme. A danas? Dvadeset godina kasnije ekološki problemi postali su još veći, ali Samit o održivom razvoju 2012. završiće, to je već sada izvesno, samo neobavezujućom Izjavom o zaštiti čovekove sredine i prirode, bez konkretnih ciljeva i preciznih rokova.
Čak i iskusnim političarima teško pada da ulepšavaju situaciju. „Niko nije srećan tim dogovorom“, kaže Koni Hedegard, komesarka Evropske unije za ekološka pitanja. Nemački ministar za zaštitu životne sredine Peter Altmajer, šef nemačke delegacije u Riju, mirno je izjavio da je „ipak sprečen neuspeh samita“. Pri čemu priznaje da je i to bilo moguće.
Ružne glasine kruže po konferencijskom centru u Riju. Pre nekoliko dana su, navodno, velike zemlje na pragu industrijalizacije, kao što su zemlja domaćin Brazil ili Meksiko, na samitu G20 u Los Kabosu obećale da će u krizni fond Međunarodnog monetarnog fonda uplatiti milijardske sume kako bi pomogle u rešavanju krize zaduženosti, na primer u Evropskoj uniji. Za uzvrat su pošteđene obavezujućih odredaba u vezi sa zaštitom životne sredine.
Teško je proveriti da li je to istina, ali brojni aktivisti slažu se u jednom: kada je reč o globalnoj zaštiti prirode, ovako više ne ide. U SAD je nemoguće pridobiti većinu za učešće u multilateralnim ugovorima o zaštiti klime. I to već godinama. Iza te pasivnosti sakrivaju se i mnoge druge važne zemlje, na primer Kina i Indija. One žele da budu aktivne samo ako se i Vašington pomakne. Stara Evropa je spremna na zaštitu okoline, ali je oslabljena dužničkom krizom.
May 21st, 2013
1 komentar na "Čekajući „odluku o spasavanju sveta“"
Epilog Svjetskog samita u Riu
Danas je u svijetu više gladnih nego kada je 1992 organizovan Svjetski samit sa zadatkom da iskorijeni glad. Zar nam to ne govori dovoljno? Zar smo slijepi kod očiju i gluvi kod ušiju? Koliko nam je još samita potrebno da se uvjerimo u to? Koliko je još vremena preostalo prije nego što uništimo sposobnost planete da se obnavlja? Dok svijet uzaludno traga za održivosti, ubrzano se približavamo tački iz koje nema povratka, Tada će valjda svima biti jasno šta je održivost.
Istina problemi sa kojima se čovječanstvo suočava su globalni i potrebna su globalna rješenja. I bilo bi puno ljepše i lakše, ali to ne znači da se ne mogu i ne moraju tražiti lokalno. Malim narodima i državama to može biti jedini način da opstanu jer veliki i bogati su postale taoci svoje veličine i bogatstva.
Rio i održivi razvoj – samo prazna obećanja, opet niko ne potpisao ništa što obavezuje na konkretne akcije i zadaje konkretne rokove!
A sva ta silna retorika sakriva suštinu kojiu je u svojoj peticiji Avaaz -pokretač takvih i sličnih peticija na internetu izrazio u jednoj rečenici: Tražimo od svjetskih lidera da ukinu subvencije industrii fosilnih goriva i reinvestiraju ih u zelenu energiju.
Radi se o iznose od 1 trilion dolara iz budžeta koji punimo mi poreski obaveznici.
Otkud taj silni strah da tražimo lokalna rješenja? Zar to nema smisla, jer svi imamo drugačiju geografiju i istoriju, pa i kulturu…Potraga za univerzalnim rješenjima je odraz dobre volje al ii konformizma, i može biti puka iluzija. Da li se bojimo da nemamo dovoljno znanja, snage, hrabrosti? I ponajviše da nemamo uslova za to; dobro uređenog sistema na koji se možemo osloniti, demokratije?
Podizanje svijesti o problemima okruženja, pronalaženje rješenja i njihova primjena je proces; borba za opstanak koja se u različitim vidovima odigrava kroz cijelu istoriju čovječanstva; pobjede nisu trajne ali zato nisu ni porazi – samo ISTRAJNOST. A da sve to nema toliko veze sa bogatsvom i razvijenošću, pa čak ni sa uređenošću sistema, evo veoma aktuelnog primjera: većinska konzervativna vlada je donijela Omnibus Nacrt budžeta; dokument od 400 stranica, a jedna trećina dokumenta se odnosi na drastičnu promjenu postojećeg Zakona za zaštitu prirodnog okruženja. Način na koji je to izvela podriva parlamentarnu demokratiju, a sadržaj Nacrta podriva demokratsku odgovornost uvođenjem netransparentnog načina rada putem eliminisanja čitavog niza nadzornih tijela, i njihove nadležnosti prenosi na svoje ministre. Ukratko, kad Nacrt postane Zakon omogućiće nekontrolisanu eksploataciju prirodnih resursa!
Vlada nije pristala na zahtjev Opozicije da prijedlozi izmjena, ukidanja i dopuna zakona koji se odnose na zaštitu okruženja budu izdvojeni u poseban Nacrt što bi omogućilo da se valjano razmotre od strane stručnih Komisija. I pored više od 800 amandmana Nacrt je usvojen bez izmjena. (15 juni 2012) Iako potučena do koljena, Opozicija je stresla prašinu sa odijela i nastavlja priču onome sto je u Nacrtu i tako do 2015, do sljedećih izbora i kažu: ‘Možda je vječno bdijenje nad demokratijom visoka cijena, ali ako ne ostanemo budni cijena će biti još veća. ‘
Dajte komentar!